وَهَذَا لِسَانٌ عَرَبِيٌّ مُّبِينٌ
Arapski jezik
Osnovni podaci:
O ovom jeziku, jeziku posljednje Božije Objave, jeziku posljednjeg Allahova Poslanika, hazreti Muhammeda, alejhisselam, jeziku Dženneta, kazat ćemo nešto više.
Arapski jezik (prvotno sjeverni arapski jezik) pripada grupi južnih semitskih jezika. Njegova kolijevka je široki središnji pojas Arabijskog poluotoka. Danas se prostire od Maroka na zapadu do Iraka na istoku, a njime govori više od 200 miliona ljudi.
Ima 28 suglasnika, koji se pišu, dok se samoglasnicu podrazumijevaju, iako se po potrebi mogu i oni označavati. Oznake za samoglasnike uvedne su kasnije, poglavito zbog potrebe za pravilnim učenjem Kur’ana.
Arapski jezik zasigurno je jedan od leksički najbogatijih i gramatički najčistijih jezika na svijetu. Od svih semitskih jezika arapski ima najrazvijeniju morfologiju i sintaksu, te najbogatiji vokabular među svim semitskim jezicima. Iako je došao u dodir s mnogim drugim jezicima, ipak je sačuvao svoju čistoću. Usljed njegova samostalnog razvoja i privremene odvojenosti od ostalih jezika, posebno se izdvajaju njegove sljedeće osobenosti:
· od svih semitskih jezika najbolje je sačuvao prasemitske glasove, dok je posebno razvio i neke glasove kojih nema u ostalim semitskim jezicima. Jedan od glasova kojeg nema ni u jednom jeziku na svijetu jeste dād, tzv. krupno „d“. Zato ga se katkad i zove lugatu dād (jezik glasa dād),
· od svih tih jezika ima najrazvijeniju morfologiju i sintaksu,
· ima najbogatiji vokabular.
Nepunih stotinu godina nakon Poslanikova, a.s., preseljenja na ahiret, arapski jezik raširit će se od Iraka na istoku do Andaluzije na zapadu. Postat će službenim i najdominantnijim jezikom tog velikog geografskog prostora. Na sjeveru će potisnuti aramejski, sirski i ostale semitske jezike, a na zapadu, u sjevrenoj Africi hamitske jezike. Na jugu, u Jemenu, zamijenit će južno-arapski jezik. Jedino na istoku, perzijski jezik neće potisnuti, kao i na krajnjem zapadu, španski. No na oba jezika će izvršiti snažan utjecaj, osobito u vokabularu. To se posebno odnosi na perzijski jezik. Iako nije potisnuo španski jezik, sedam stoljeća je bio službenim jezikom Andaluzije.
Do pojave islama među Arapima skoro svako arapsko pleme govorilo je vlastitim i osobenim dijalektom arapskog jezika, no, ti dijalekti bili su međusobom manje-više dobro razumljivi. Hazreti Pejgamber, a.s., je znap govoriti na svim dijalektima. Kad bi mu došla delegacija iz nekog udaljenog područja on bi joj se obratio na njihovu dijalektu. Tako se primjerice Jemencima obraća:
Lejse minem-birrim-sijāmu fim-seferi – „Nije dobročinstvo postiti na putu.“ Naime, u Jemenu se određeni član umjesto „el“ izgovarao „em“.
Pojavom islama i časnog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., dijalekat plemena Kurejš, na kojem je i objavljen Kur’an, preuzima dominantnu ulogu među svim Arapima. Taj dijalekat je izvojevao pobjedu ne samo iz vjerskih razloga, već i političkih i ekonomskih, te zbog bogatstva svoga rječnika i dotjeranosti stila.
Tako je već u prva dva stoljeća nakon Hidžre arapski jezik standardiziran, zahvaljujući prije svega čuvenim jezikoslovcima iz Basre i Kufe, prva dva velika središta arapske lingvistike. Tu ulogu čuvanja i njegovanja klasičnog arapskog jezika kasnije će preuzeti poglavito Bagdad, na istoku, te Andaluzija, na zapadu.
Osnovni temelj u njegovoj standardizaciji bit će Kur’an. Sljedeća dva najznačajnija čindbenika njegovu normiranju zasigurno su bila predislamska poezija i općearapski beduinski jezik nastao već u prvom stoljeću islamske ere usljed arapskih osvajanja i stvaranja novih naselja u kojima dolazi do međusobnog miješanja pripadnika raznih arapskih plemena. To je porodilo tzv. klasični arapski jezik poznat kao fushā.
Vremenom se putem derivacije stvaraju nove riječi i oznake za stvari koje nisu postojale (npr. darul-hayāl – kino, el-dževvāl / mahmūl – mobitel, itd.), dolazi do promjene značenja nekih riječi ili zastarijevanja mnogih starih riječi, te primanja stranih riječi. Tako se u XIX stoljeću polahko počinje oblikovati suvremeni standardni arapski jezik (MSA – Modern Standard Arabic), koji je u svojoj suštini identičan tom starom, klasičnom arapskom jeziku (Classical Arabic).
Književni jezik ili fushā se danas u svim arapskim zemljama upotrebljava kao jezik pisane riječi (knjige, novine, časopisi, ...), u zakonodavstvu, sudstvu i administraciji, na televiziji (vijesti i naučno-dokumentarne emisije), džumanskim hutbama u džamiji, službenim saopćenjima za javnost i znanstvenim skupovima. Međutim, svakodnevni arapski jezik kojim se govori na ulici, u krugu porodice i popularnim serijama razlikuje se od književnog jezika. Pored toga, taj kolokvijalni arapski jezik nije identičan u svim krajevima arapskoga svijeta.
Naime, već od trećeg stoljeća po Hidžri svakodnevni govorni jezik se mijenja udaljavajući se sve više od književnog jezika. Današnji kolokvijalni jezik gramatički je jednostavnija i leksički daleko siromašnija forma fushe. Može ga se podijeliti u pet većih skupina:
1) Hiđasko-nedždska (dijalekti zapadne Arabije i Jemena),
2) Šamska (Sirija, Liban, Palestina i Jordan),
3) Egipatska (dijalekti Egipta i Sudana),
4) Iračko-zaljevska (kolokvijalni jezik Iraka i zemalja Zaljeva),
5) Magribska (Libija, Tunis, Alžir, Maroko i Mauritanija).
Prema jednoj grubljoj podjeli može se lučiti na istočne i zapadne dijalekte. U zapadne spadaju svi dijalekti sjeverne Afrike osim Egipta, a u istočne dijalekti Egipta, Levanta, Mezopotamije i Arabijskoga poluotoka.
Zajednička karakteristika svih suvremenih arapskih dijalekata jeste gubljenje pojedinih glasova u korist drugih, pojednostavljena gramatika uopće, i daleko siromašniji vokabular.
Ipak, većina riječi arapskog kolokvijalnog jezika je identična književnom jeziku, ili bar neznatno izmijenjena. Međutim, Nearapin koji nakon što dobro savlada fushu i po prvi put se susretne s kolokvijalnim arapskim poznatim kao ‘āmmijje gotovo da ništa ne razumije od njega. Razlog tomu je što su upravo najfrekventnije riječi i jezičke konstrukcije doživjele promjenu. Upravo te najfrekventnije riječi čine okosnicu razlikovanja i među samim dijalektima.
Iako je danas praktički skoro nemoguće vratiti fushu u općenarodni svakodnevni jezik, ono što se može i treba činiti jeste njena masovnija popularizacija među samim Arapima. Naime, dva su moguća načina vraćanja fushe „na ulicu“. Prvi i ujedno brži jeste zakonskim uredbama i pratećim sankcijama regulisati upotrebu fushe, prije svega na televiziji (serije, reklame, zabavne emisije, itd., u kojima po pravilu dominira ’āmmiyya) i javnim službama. Drugi i ujedno sporiji način leži u jačanju svijesti među širim slojevima arapskog društva o važnosti fushe. No, problem je što se i onaj mali broj arapskih intelektualaca i u međusobnoj komunikaciji služi kolokvijalnim jezikom. Ovo sve govorimo stoga što već nekoliko zadnjih desetljeća zapadni orjentalisti, „putopisci“ i raznorazni izvještači iz Arapskog svijeta pokušavaju umanjiti ulogu i značaj arapskog književnog jezika u korist nacionalnih dijalekata, a sve u cilju razbijanja arapskog i uopće muslimanskog jedinstva.
Vrijednost arapskog jezika prema Tradiciji:
...Ovo je jasni arapski jezik (lisānun ’arebijjun mubīn). (en-Nahl, 33.),
...Jasnim arapskim jezikom. (eš-Šu’arā’, 195.)
Hazreti Pejgamber, a.s., veli:
Prvi koji je prelomio preko jezika jasnim arapskim bijaše Ismail a bijaše mu četrnaest godina.
(Hadis bilježi eš-Šīrāzī u el-Elkābu od hazreti Alije. El-Menāvī u el-Fejdu veli kako el-Hadžer kaže da je hadis dobrog lanca prenosilaca).
Hazreti Poslanik, a.s., također kaže:
Ismail je ilhamom nadahnut ovim arapskim jezikom.
(Hadis bilježe el-Hakim i el-Bejheki od Džabira, r.a.).
Es-Sujūtū u svom tefsiru ed-Durrul-mensūr navodi predaju Ibn Asākira koji bilježi da je Ibn Abbās, r.a., kazao kako je Ademov jezik u Džennetu bio arapski, pa pošto je zgriješio, Allah mu oduze arapski jezik i on poče govoriti sirskim, no nakon što se pokajao, Allah mu ponovo vrati arapski.
U komentaru na 195. ajet sure eš-Šu’arā’ Ibn Kesīr u svom Tefsiru bilježi predaju Sufjāna es-Sevrija da je kazao: „Objava se nije spuštala doli na arapskom, pa ju je onda svaki vjerovjesnik prevodio za svoj narod. Jezik Kijametskoga dana bit će sirski, a onaj ko uđe u Džennet progovorit će arapskim.“
U komentaru na isti ajet Ismail Hakki u svom Rūhul-bejānu bilježi predaju Ebul-Lejsa koji kaže: „Znaj kako je arapski jezik veće vrijednosti od ostalih jezika, pa ko ga nauči ili druge njime poduči, bit će nagrađen, jer uzvišeni Allah objavio je Kur’an na jeziku Arapa.“ U istom kometaru čuveni Ismail Hakki nam kaže kako je jezik Dženneta arapski, dok je jezik Vatre naearapski.
Omer, r.a., veli: „Naučite arapski jer on uzbujava razum i uvećava u čojstvu.“ (Predanje bilježe el-Bejheki, el-Harā’itī, Ibnul-Enbārī i drugi).
Iz gore navedenih predanja mogu se izvući, između ostalih, dva zaključka:
Semitski jezici najstariji su jezici.
Jezik koji najpotpunije baštini taj semitski genij jeste arapski.
U tom smislu vrlo indikativne predaje jesu one koje govore o jeziku našega praoca Adema, alejshisselam, i praoca Arapa, Ismaila, alejshisselam. Naime, za Adema se kaže da je govorio arapskim, a za Ismaila jasnim arapskim. Kao da se hoće kazati kako je Adem, a.s., baštinio neku vrstu elementarnog, inicijalnog, još uvijek neizbrušenog arapskog jezika, dok je tek sa Ismailom, a.s., kroz Božiji dar, ilhamom, dobio svoju potpunu, jasnu, izbrušenu formu.
Morima s istoka, zapada i juga, te pustinjom na sjeveru, on je brižno čuvan od izvanjskih utjecaja, sve dok nurom posljedjeg Božijeg Poslanika nije pokazao svu svoju ljepotu.
Ovakva vrsta veze između Adema i Ismaila, a.s., još nam je bliža i stvarnija kad se sjetimo da je prvi Božiji hram na Zemlji, Kabu u Mekki, sagradio ujedno i prvi čovjek, naš otac Adem, a.s., nakon čega je ona zametena i trag joj nestao, sve dok Ibrahimu i njegovu sinu Ismailu, alejhimesselam, po Božijoj objavi nije ukazano na njeno prastaro mjesto i naređeno da je iznova podignu.
Tako i arapski jezik, gubi se u moru drugih jezika, sve dok uzvišeni Allah ponovo ga ne vrati, stavivši ga u usta hazreti Ismaila, a.s., dok mu bijaše tek četrnaest godina.
A Allah najbolje zna!
Arapski jezik
Osnovni podaci:
O ovom jeziku, jeziku posljednje Božije Objave, jeziku posljednjeg Allahova Poslanika, hazreti Muhammeda, alejhisselam, jeziku Dženneta, kazat ćemo nešto više.
Arapski jezik (prvotno sjeverni arapski jezik) pripada grupi južnih semitskih jezika. Njegova kolijevka je široki središnji pojas Arabijskog poluotoka. Danas se prostire od Maroka na zapadu do Iraka na istoku, a njime govori više od 200 miliona ljudi.
Ima 28 suglasnika, koji se pišu, dok se samoglasnicu podrazumijevaju, iako se po potrebi mogu i oni označavati. Oznake za samoglasnike uvedne su kasnije, poglavito zbog potrebe za pravilnim učenjem Kur’ana.
Arapski jezik zasigurno je jedan od leksički najbogatijih i gramatički najčistijih jezika na svijetu. Od svih semitskih jezika arapski ima najrazvijeniju morfologiju i sintaksu, te najbogatiji vokabular među svim semitskim jezicima. Iako je došao u dodir s mnogim drugim jezicima, ipak je sačuvao svoju čistoću. Usljed njegova samostalnog razvoja i privremene odvojenosti od ostalih jezika, posebno se izdvajaju njegove sljedeće osobenosti:
· od svih semitskih jezika najbolje je sačuvao prasemitske glasove, dok je posebno razvio i neke glasove kojih nema u ostalim semitskim jezicima. Jedan od glasova kojeg nema ni u jednom jeziku na svijetu jeste dād, tzv. krupno „d“. Zato ga se katkad i zove lugatu dād (jezik glasa dād),
· od svih tih jezika ima najrazvijeniju morfologiju i sintaksu,
· ima najbogatiji vokabular.
Nepunih stotinu godina nakon Poslanikova, a.s., preseljenja na ahiret, arapski jezik raširit će se od Iraka na istoku do Andaluzije na zapadu. Postat će službenim i najdominantnijim jezikom tog velikog geografskog prostora. Na sjeveru će potisnuti aramejski, sirski i ostale semitske jezike, a na zapadu, u sjevrenoj Africi hamitske jezike. Na jugu, u Jemenu, zamijenit će južno-arapski jezik. Jedino na istoku, perzijski jezik neće potisnuti, kao i na krajnjem zapadu, španski. No na oba jezika će izvršiti snažan utjecaj, osobito u vokabularu. To se posebno odnosi na perzijski jezik. Iako nije potisnuo španski jezik, sedam stoljeća je bio službenim jezikom Andaluzije.
Do pojave islama među Arapima skoro svako arapsko pleme govorilo je vlastitim i osobenim dijalektom arapskog jezika, no, ti dijalekti bili su međusobom manje-više dobro razumljivi. Hazreti Pejgamber, a.s., je znap govoriti na svim dijalektima. Kad bi mu došla delegacija iz nekog udaljenog područja on bi joj se obratio na njihovu dijalektu. Tako se primjerice Jemencima obraća:
Lejse minem-birrim-sijāmu fim-seferi – „Nije dobročinstvo postiti na putu.“ Naime, u Jemenu se određeni član umjesto „el“ izgovarao „em“.
Pojavom islama i časnog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., dijalekat plemena Kurejš, na kojem je i objavljen Kur’an, preuzima dominantnu ulogu među svim Arapima. Taj dijalekat je izvojevao pobjedu ne samo iz vjerskih razloga, već i političkih i ekonomskih, te zbog bogatstva svoga rječnika i dotjeranosti stila.
Tako je već u prva dva stoljeća nakon Hidžre arapski jezik standardiziran, zahvaljujući prije svega čuvenim jezikoslovcima iz Basre i Kufe, prva dva velika središta arapske lingvistike. Tu ulogu čuvanja i njegovanja klasičnog arapskog jezika kasnije će preuzeti poglavito Bagdad, na istoku, te Andaluzija, na zapadu.
Osnovni temelj u njegovoj standardizaciji bit će Kur’an. Sljedeća dva najznačajnija čindbenika njegovu normiranju zasigurno su bila predislamska poezija i općearapski beduinski jezik nastao već u prvom stoljeću islamske ere usljed arapskih osvajanja i stvaranja novih naselja u kojima dolazi do međusobnog miješanja pripadnika raznih arapskih plemena. To je porodilo tzv. klasični arapski jezik poznat kao fushā.
Vremenom se putem derivacije stvaraju nove riječi i oznake za stvari koje nisu postojale (npr. darul-hayāl – kino, el-dževvāl / mahmūl – mobitel, itd.), dolazi do promjene značenja nekih riječi ili zastarijevanja mnogih starih riječi, te primanja stranih riječi. Tako se u XIX stoljeću polahko počinje oblikovati suvremeni standardni arapski jezik (MSA – Modern Standard Arabic), koji je u svojoj suštini identičan tom starom, klasičnom arapskom jeziku (Classical Arabic).
Književni jezik ili fushā se danas u svim arapskim zemljama upotrebljava kao jezik pisane riječi (knjige, novine, časopisi, ...), u zakonodavstvu, sudstvu i administraciji, na televiziji (vijesti i naučno-dokumentarne emisije), džumanskim hutbama u džamiji, službenim saopćenjima za javnost i znanstvenim skupovima. Međutim, svakodnevni arapski jezik kojim se govori na ulici, u krugu porodice i popularnim serijama razlikuje se od književnog jezika. Pored toga, taj kolokvijalni arapski jezik nije identičan u svim krajevima arapskoga svijeta.
Naime, već od trećeg stoljeća po Hidžri svakodnevni govorni jezik se mijenja udaljavajući se sve više od književnog jezika. Današnji kolokvijalni jezik gramatički je jednostavnija i leksički daleko siromašnija forma fushe. Može ga se podijeliti u pet većih skupina:
1) Hiđasko-nedždska (dijalekti zapadne Arabije i Jemena),
2) Šamska (Sirija, Liban, Palestina i Jordan),
3) Egipatska (dijalekti Egipta i Sudana),
4) Iračko-zaljevska (kolokvijalni jezik Iraka i zemalja Zaljeva),
5) Magribska (Libija, Tunis, Alžir, Maroko i Mauritanija).
Prema jednoj grubljoj podjeli može se lučiti na istočne i zapadne dijalekte. U zapadne spadaju svi dijalekti sjeverne Afrike osim Egipta, a u istočne dijalekti Egipta, Levanta, Mezopotamije i Arabijskoga poluotoka.
Zajednička karakteristika svih suvremenih arapskih dijalekata jeste gubljenje pojedinih glasova u korist drugih, pojednostavljena gramatika uopće, i daleko siromašniji vokabular.
Ipak, većina riječi arapskog kolokvijalnog jezika je identična književnom jeziku, ili bar neznatno izmijenjena. Međutim, Nearapin koji nakon što dobro savlada fushu i po prvi put se susretne s kolokvijalnim arapskim poznatim kao ‘āmmijje gotovo da ništa ne razumije od njega. Razlog tomu je što su upravo najfrekventnije riječi i jezičke konstrukcije doživjele promjenu. Upravo te najfrekventnije riječi čine okosnicu razlikovanja i među samim dijalektima.
Iako je danas praktički skoro nemoguće vratiti fushu u općenarodni svakodnevni jezik, ono što se može i treba činiti jeste njena masovnija popularizacija među samim Arapima. Naime, dva su moguća načina vraćanja fushe „na ulicu“. Prvi i ujedno brži jeste zakonskim uredbama i pratećim sankcijama regulisati upotrebu fushe, prije svega na televiziji (serije, reklame, zabavne emisije, itd., u kojima po pravilu dominira ’āmmiyya) i javnim službama. Drugi i ujedno sporiji način leži u jačanju svijesti među širim slojevima arapskog društva o važnosti fushe. No, problem je što se i onaj mali broj arapskih intelektualaca i u međusobnoj komunikaciji služi kolokvijalnim jezikom. Ovo sve govorimo stoga što već nekoliko zadnjih desetljeća zapadni orjentalisti, „putopisci“ i raznorazni izvještači iz Arapskog svijeta pokušavaju umanjiti ulogu i značaj arapskog književnog jezika u korist nacionalnih dijalekata, a sve u cilju razbijanja arapskog i uopće muslimanskog jedinstva.
Vrijednost arapskog jezika prema Tradiciji:
...Ovo je jasni arapski jezik (lisānun ’arebijjun mubīn). (en-Nahl, 33.),
...Jasnim arapskim jezikom. (eš-Šu’arā’, 195.)
Hazreti Pejgamber, a.s., veli:
Prvi koji je prelomio preko jezika jasnim arapskim bijaše Ismail a bijaše mu četrnaest godina.
(Hadis bilježi eš-Šīrāzī u el-Elkābu od hazreti Alije. El-Menāvī u el-Fejdu veli kako el-Hadžer kaže da je hadis dobrog lanca prenosilaca).
Hazreti Poslanik, a.s., također kaže:
Ismail je ilhamom nadahnut ovim arapskim jezikom.
(Hadis bilježe el-Hakim i el-Bejheki od Džabira, r.a.).
Es-Sujūtū u svom tefsiru ed-Durrul-mensūr navodi predaju Ibn Asākira koji bilježi da je Ibn Abbās, r.a., kazao kako je Ademov jezik u Džennetu bio arapski, pa pošto je zgriješio, Allah mu oduze arapski jezik i on poče govoriti sirskim, no nakon što se pokajao, Allah mu ponovo vrati arapski.
U komentaru na 195. ajet sure eš-Šu’arā’ Ibn Kesīr u svom Tefsiru bilježi predaju Sufjāna es-Sevrija da je kazao: „Objava se nije spuštala doli na arapskom, pa ju je onda svaki vjerovjesnik prevodio za svoj narod. Jezik Kijametskoga dana bit će sirski, a onaj ko uđe u Džennet progovorit će arapskim.“
U komentaru na isti ajet Ismail Hakki u svom Rūhul-bejānu bilježi predaju Ebul-Lejsa koji kaže: „Znaj kako je arapski jezik veće vrijednosti od ostalih jezika, pa ko ga nauči ili druge njime poduči, bit će nagrađen, jer uzvišeni Allah objavio je Kur’an na jeziku Arapa.“ U istom kometaru čuveni Ismail Hakki nam kaže kako je jezik Dženneta arapski, dok je jezik Vatre naearapski.
Omer, r.a., veli: „Naučite arapski jer on uzbujava razum i uvećava u čojstvu.“ (Predanje bilježe el-Bejheki, el-Harā’itī, Ibnul-Enbārī i drugi).
Iz gore navedenih predanja mogu se izvući, između ostalih, dva zaključka:
Semitski jezici najstariji su jezici.
Jezik koji najpotpunije baštini taj semitski genij jeste arapski.
U tom smislu vrlo indikativne predaje jesu one koje govore o jeziku našega praoca Adema, alejshisselam, i praoca Arapa, Ismaila, alejshisselam. Naime, za Adema se kaže da je govorio arapskim, a za Ismaila jasnim arapskim. Kao da se hoće kazati kako je Adem, a.s., baštinio neku vrstu elementarnog, inicijalnog, još uvijek neizbrušenog arapskog jezika, dok je tek sa Ismailom, a.s., kroz Božiji dar, ilhamom, dobio svoju potpunu, jasnu, izbrušenu formu.
Morima s istoka, zapada i juga, te pustinjom na sjeveru, on je brižno čuvan od izvanjskih utjecaja, sve dok nurom posljedjeg Božijeg Poslanika nije pokazao svu svoju ljepotu.
Ovakva vrsta veze između Adema i Ismaila, a.s., još nam je bliža i stvarnija kad se sjetimo da je prvi Božiji hram na Zemlji, Kabu u Mekki, sagradio ujedno i prvi čovjek, naš otac Adem, a.s., nakon čega je ona zametena i trag joj nestao, sve dok Ibrahimu i njegovu sinu Ismailu, alejhimesselam, po Božijoj objavi nije ukazano na njeno prastaro mjesto i naređeno da je iznova podignu.
Tako i arapski jezik, gubi se u moru drugih jezika, sve dok uzvišeni Allah ponovo ga ne vrati, stavivši ga u usta hazreti Ismaila, a.s., dok mu bijaše tek četrnaest godina.
A Allah najbolje zna!
.gif)
No comments:
Post a Comment